U ime Allaha Milostivog Samilosnog

 Zahvala pripada samo Allahu, Njega hvalimo i od Njega pomoć i oprost tražimo.

Allahu se utjećemo od zla i naših loših djela. Onoga koga Allah

uputi niko ga u zabludu odvesti nemože, a onoga koga ostavi u zabludi, niko ga na pravi put odvesti nemože. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i

da je Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik.

 Čulo je se zvono mobitela brata AbduRahmana. Javio je se. Nazivavši mu selam, odpozdravio me je. Upoznao sam ga sa činjenicama zašto ga zovem i uspitao kada bih mogao toj dječici predati skromnu sadaku u ime HO Sadake. Nakon što smo se dogovorili, uputio sam se do njega. Ugledavši ga u masi čekajući znao sam odmah da je to on - lice puno očekivanja i brada kao sunnet jasni su znakovi bili. Sjeli smo u bližnji muslimansku kahvanu i naručili kahve. Pitao sam ga za djecu. Požalio mi je se kako je jučer odvukao Hamzu u Sarajevo, jer je opet imao bolove i moralo se hitno na injekciju u Sarajevo. Naime, Hamza koij je 1. razred osnovne škole stalno je od kuće učio, pa su ga pokušali poslati u školu, ali nakon tri dana, dijete kao dijete se povriedilo malo u koljeno, što bi sasvim bilo normalo za djecu njegovog uzrasta, ali za Hamzu to znači veliki bolovi. Hamza  i njegov još mlađi brat Harun boluju od hemofilije. Ta bolest je izlječiva, ali trebaju veče količine Faktora 8 i Iridijuma 90. Ali nažalost do nabavke tog lijeka je teško doći. A i kada bi se došlo, cijena od ca. 30000 KM predstavljala bi problem, i to veliki. Iako su mnogi išli do organizacija u inostranstvu, oni ne daju taj lijek, ako bolesnik nije državljanin te zemlje. Isprićao mi je njihov otac, kako je sve pokušao, ali bezuspješno. Jedina nada mu je sada društvo hemofiličara koje su osnovali i uspjeli se povezati sa ostalim u Svijetu. Ali šanse su male. Slušajući tako njega, čovjek opet se sjeti kako je velika vrijednost i olakšica data ostalim ljudima. On, kao otac kaže, sve ću uraditi i radim, a Allah mi usitinu pomaže, da nema Njega, odavno bih izgubio svu nadu i očajno patio. Ali eto oslanjam se na Allaha dž.š. i nadam se svakog jutra kada ustanem, da ću možda baš tog dana pronaći način da im pomognem. Kako je Hamza bio u Sarajevu, predao sam mu sadaku i dogovrio da se za koji dan vidimo, kada se inšaallah vrati Hamza.

Tako i bi elhamdulillah, danas poslije džume, otišao sam ocu na radno mjesto, a pošto je bio dežurni na svom odjelu (radiologija), zajedno sa njegovim prijateljomi njgovom djecom sam se uputio do njegove kuće. Kuća im se nalazi 30-ak kilometara od čaršije travničke u selu Mehurići. Putujući se vidi to selo (slika 1) i njegovi ukrasi. Kada smo stigli, ja i prijatelj smo dočekani ispred kuće (slika 4), od svih članova osim oca i majke, jer su na poslu. Tu su bili nena, dedo, Hamza, Harun i njihova sestra. Hamzu i Haruna su obukli lijepe bijele košulje, jer su znali da dolazi neko da ih slika, a nena i dedo su pobrinuli da nam boravak bude popraćen pravim bosanskim gostoprimstvom. Kako smo i mi poveli troje djece sa sobom, djeca su ubrzo zaboravila na taj događaj i pridružili se Hamzi i Harunu na kompjuteru (slika 5), za kojim kako dedo kaže, vječno sjede, jer im bolest ne dozvljava da se igraju vani, skaću i sl. Pomalo svjesni svoje sudbine gledali su kameru dok sam ih slikao. (slika 2) Brzo se pročulo između djece u komšiluku da je došao neko Hamzi i Harunu da ih slika, pa su i oni došli. (slika 3)

Klanjavši ikindiju, opet smo sjeli za sto, pa nam je dedo isprićao sve šta je pokušao njihov babo da uradi. Neznajući i ono što mi ni AbduRahman sam nije prenjeo. Ostao sam bez riječi. Ostali smo još malo posmatrajući djecu kako se igraju, pa se uputili nazad kući i sa nadom da će jednog dana se Svemogući naš Gospodar smilovati toj djeci. A i dalje ostaje na nama da ako ikako možemo pomoći da se dođe do tog Faktora 8, da učinimo sve, da bi spasili te dječake od još teže budučnosti.