Zujevina

…jauk, i plac. Sta je ovo ? Ko ovo cvili u ova doba, pitao se tog popodneva Arnel. Bio je prilego da odspava umoran od vjezbi na Igmanu, kad ga ovaj poznati glas povrati iz sna. Samo sto je ovaj glas bio tuzan kao bol. Nikad nista tuznije nije cuo Arnel do ovaj ocajni i bolni plac svoje majke.

Skocio je obukao pantole i onako napola zakopcane kosulje istrcao u dnevnu sobu. Majka je sjedila pred kaucom sa licem uronulim u jastuk i ljuljala se naprijed nazad ocajnicki pokusavajuci da prigusi plac. “Sta ti je majko, bona nebila” povikao je Arnel. Onda je vidio da je majka na sebi imala nove dimije i novo salce na glavi i shvati da je bila u carsiji dok je bila tako obucena. Onda se sjeti da je majka htjela ici kod doktora danas, pa je ostavila malog Benju kod komsinice. Benjo je bio njezin unuk i Arnelov sin pa ga je majka Razija ko prvog svog unuka volila ko oci u glavi.

“Dje Benjo !!!”    Viknu Arnel uplaseno i skoci preko vrata, al se povrati jer ugleda Benju da se igra pred kucom. Onda pridje zurno majci i okrenu je k sebi. Majka pokri lice rukama i briznu jos vise u plac. Pocela je kukati da je cijela kuca jecala. Arnel vise nije znao sta se desava, znao je da je nesto strasno zadesilo njegovu majku, jer ona je bila inace jaka bosanska zena. Zena muslimanka odrasla na selu. Vec vise od trideset godina ima kako je dosla iz istocne Bosne sa svojim covjekom kao mlada, tek udata nevjesta. Sagradili su kucu ovdje na Velesicima i eto zivjeli svoj zivot sa svoje troje djece. Njen muz je bio omanji covjek, tipicna Bosancina, sto je volio dobro pojesti i ponekad se u kafani zapiti. Razija mu je vjecito prigovarala jer je ona vjerovala u Boga, a Bog je branio rakiju.   Arnel dreknu “ Dje babo” a onda se sjeti da je on u drugoj sobi i da spava. Legli su zajedno da odmore popodne. Zatim ugleda njenu tasnu na podu i papire sto su virili iz nje. Bi mu sve jasno. Majka je bila kod doktora, mozda joj je naso secer il nesto drugo. Znao je da mu je majka zadnjih nekoliko mjeseci slabila iz dana u dan. Pocela je mrsati i blijediti, a i koza joj je bivala sve tanja i suhlja. Primjetio je da bi imala i neke ranice po kozi, a od prosle hefte se zalila i na rane u ustima, pa nije mogla vrucu kahvu piti. Arnel je poce panicno da lista po papirima i primjeti da su uglavnom sve ljekarski nalazi . Poce traziti danasnji datum i napokon ga nadje. Mnostvo nekih neuredno napisanih latinskih rijeci, ali pod dijagnozom ipak citko i ocito polahko napisano: “ Steceni imuno deficit (AIDS)” Jedno vrijeme nije shvatio sta je procitao, onda je procitao jos jednom, pa jos jednom, pa je procitao ime svoje majke na vrhu nalaza, i opet nije bio siguran je li ovo samo ruzan san ili je ovo java.

 Proslo je od tada vec evo skoro godina dana. Od kako je mladi komandir specijalen policije Arnel zvani “Aro” prvi put upoznao dno zivota. A evo danas sjedi kraj mezara svoje majke i zagledan u lijepo iscrtane harfovr na nisanu, razmislja o njoj, svojoj majci. Razmislja i o svome nesretnom ocu, sto je lakomisleno i pozudno poletio u najruznije djelo ovog dunjaluka. Sto je ponizio njegovu majku, tako dobru i cednu. Jednu zenu koja je, sad to dobro zna, stotinu puta bila vrjednija od njegovog oca. Mrzio ga je zbog toga. Toliko ga je mrzio da ga je onoga dana kad je saznao da je otac bivao po nocnim barovima u Zujevini i onda tako prljav i zarazen donio bolest i svojoj zeni, zgrabio za vrat i bacio preko verande pljunuvsi za njim. Otac se nikada vise nije vratio. Cuo je da su ga ljudi vidjeli u Dogladima na smetljistu kako prebira po vrecama. Ne zeli ga nikada vise ocima vidjeti.  Razmisljao je o sebi i onim Moldavkama i Rumunkama iz nocnog bara u Zujevini. O tim bestidnim i poganim zenama sto su dosle ovdje iz svojih odvratnih zemalja i nase cedne zene na kucnom pragu zarazise svojim bolescurama. Da Bog da im vatra sve njihovo popalila i u puh izgorjela sa njima svima redom, amin.  Razmisljao je i o drzavi za koju se borio, a sada ga ona osudila jer je pravdu tjerao... Osudila i otpustila.  I o akciji onoga praskozorja, kad je sav sretan sto ce majku svoju osvetiti, upo u nocni bar U Zujevini i golim rukama lomio kosti sestorici podvodadzija. Sto im je sakama izbijao zube i krsio noseve. Drugovi su stajali i cuvali mu strazu dok je demolirao ovaj smrdljivi brlog i tukao podvodadzije, i goste ovog prokletog mjesta zajedno. Izbezumljeni gosti koji su bezbel pobjegli od svojih zena, ko sto je i njegov otac bjezo, htjeli su od straha da polude, ali je Aro maskiran do ociju svetio svoju majku sakama i nogama i nije se umaro. Kad su konacno svi bili na podu i jaukali Arnel se okrenuo pljunuo na sred skroz demolirane kafane i rekao: “ Znajte da je ovo moja zemlja i dok je u njoj MUJA,  nece te se vi po njoj siriti”

Sad mu neki svjetski policajci citaju bukvicu kako ce on raditi u svojoj zemlji, a to sto je njegova majka ni kriva ni duzna bila obescascena i ponizena “njihovim” poganlukom sto ga donijese, to ih ne interesuje. A dok “njih” na nasim prostorima nije bilo, nismo ni znali sta je razvrat i ponizenje, i sta je SIDA. Sjeme im se dusmansko u Bosni zatrlo, tamam.

Podize ruke, prouci Fatihu, i krenu niz Hadzilojinu. Ovo je njegov grad, ovo je njegova zemlja, a Allahovo je i onako sve, pa nek dodju ako smiju, pomisli Arnel i ponosno pruzi korak ka suncem obasjanoj carsiji.