| |
U proljece
1974., otprilike dvije godine prije negoli se sonda
Viking spustila na Mars, bio sam na jednom znanstvenom
skupu u Engleskoj, na temu traganja za izvanzemaljskim
zivotom u organizaciji Kraljevskog drustva iz Londona.
Za vrijeme odmora za kafu zamijetio sam da se u
susjednoj dvorani odrzavao mnogo veci skup, pa sam
gonjen znatizeljom usao unutra. Uskoro sam shvatio da
postah svjedokom starog obreda, svecanog uvodjenja novih
clanova u Kraljevsko drustvo, jedno od najstarih
znanstvenih udruzenja na svijetu. Jedan je mladic u
prvom redu, u invalidskimj kolicima, vrlo polako
upisivao svoje ime u knjigu koja je na svojim prvim
stranicama nosila i potpis Isaaca Newtona. Kada je
zavrsio dvoranom se prolomise ovacije. Stephen vec tada
bijese legendom. Ovo je prica o Stephenu. Prica koju
niko do sada nije cuo, jer je bila pohranjena u malom
Stephenovom komjuteru, kao izgubljeni File. Mada nisam
siguran o cemu je u ovom svojevrsnom autobiografskom
pismu Stephen govorio, ja se usudjujem iznijeti ga u
javnost, jer u mnogim stvarima Stephen je za korak ili
dva uvijek bivao ispred nas. Mnogim dilemama davao bi
rjesenja, koja bi mi tek shvacali mnogo kasnije. Zato
kazem, objavljujem ovo za mene tajnovito pismo sa nadom
da cemo ubrzo i mi otkriti njegove tajne.
Carl Sagn
Sveuciliste Cornell
Itacha, New York
„Mojoj supruzi Jane, mojoj djeci: Robertu, Lucy i
Timmyji.
Pisem svoj zivot kao skicu kratku, jer znam da ime moje
i djelo moje ostavise biljeg na planeti zemlji i
civilizaciji za navijek. Rodjen sam tacno 300 godina
poslije Galileja u Oxfordu i jos kao djecak osjetih da
um i duh moj, zedni su kosmoskih tajni. Otac je zelio
da budem ljekar, a ja sam ceznuo za matematikom, posto
sam shvatio da sam racunom i formulom dokazivao sve,
prvo sebe, a onda i sve oko sebe. Vec u trecoj godini
studija Fizike dobih pocasnu titulu prve klase, a u
dvadesetoj godini zivota bio sam prvi u Kosmologiji na
cijelom Univerzitetu. Tada je pocelo ovo sto se evo
tek sada, cetiri decenije poslije zavrasava. Zalud mi
Um genija kad nemogase shvatiti da i on ima svoje
granice preko kojih se nemoze kao covjek.
Kad sam jedne noci na svojoj tabli konacno sracunao i
potvrdio Big Bang (Veliki Prasak) i otkrio da se racun
tu zavrsava, te da iza podvucene linije nema nicega... Da
je zapravo sva materija pocela upravo tada, tim Velikom
praskom, onda se postavilo novo pitanje: kako to da se
kontra zakonu termodinamike “nesto” moze stvoriti iz “nicega”?
Te noci konacno shvatih da je neko morao stvoriti ovo
sve. Otkrih i ja Boga.
Al me djavo obuze i htjedoh da idem dalje i dalje, sve
dok nedodjem do Boga samoga. Kad sam vec sve mogao
formulama potvrdjivati il poricati, pomislih “zasto ne
i Boga”. No san me obuze pred samo jutro i usnih nekog
andjela u zelenkastoj izmaglici, kako mi prilazi i
govori da stanem, da ne krcim puteve kojima nijedan
covjek nije isao, prokrciti ih nemogu da dovijeka zivim.
U noge ce moje i tijelo moje tezina kao olovo tesko da
se stopi, pa cu biti tezak da poletim kada trebadnem
letjeti.
No s novim jutrom novi i djavli i ja nastavih zidati
stepenice ka nebu, tek se ko kroz maglu sjecajuci
nejasnog sna. Prosli su dani i mjeseci a ja sam racunao
i racunao, drzao predavanja i putovao. Nisam primjecivao
da oboljevam od rijetke bolesti ALS, da moji motorni
neuroni skleroziraju i odumiru. Moje tijelo bivalo je
sve slabije i slabije, a moja slava sve veca i veca. Nosila
me ta pohota toliko daleko da sam 1983 iako zacijelo
svjestan Boga iz bolesnicke stolice prkosio i
potvrdjivao kako vrijeme i prostor nemaju granica i da
ako postoji “Rub” kosmosa onda se mora moci izracunati.
Izazivao sam Boga da mi se ukaze i da me negira. Htio
sam ga vidjeti i pokazati covjecanstvu. Mislio sam da
je to moja misija.
Tada sam jedne noci opet usnio onu zelenkastu izmaglicu
i andjela koji me pita da li mi je tesko ovo sto nosim u
tijelu, pa me je dugo dugo samo gledao tuznim pogledom .
Sutradan sam se probudio sa vrucicom i upalom pluca. Moj
ljekar, da bi me spasio morao mi je napraviti
Traheotomiju u dusniku, nakon cega vise nisam mogao ni
govoriti. Ostale su mi samo jos oci i srce da rade, a
ostalo sve je otkazalo i bilo jos samo gomila mesa i
kostiju.
Lezao sam nepomican kao truplo starog drveta i cekao da
me stave u stolicu da vidim svijet, koji zeli da cuje
moje misli i teorije. Ali moje misli su ostajale u
grudima i nisu mogle biti izrecene. Moj prijatelj Walt
mi je napravio mali racunar-sintisajzer pomocu kojeg sam
pokretima ociju sa infracrvenim naocarama mogao pisati
recenice, pa cak i strucne radove. Pisao sam opet,
trazeci Boga dok nije po treci put u moj san dosao onaj
andjeo gledajuci me tuzno i pitajuci me zar mi nije zao
da svojim ocima nemogu gledati ljepote ovoga svijeta i
diviti im se? Onda sam tu istu noc usnio jos i jednog
mladog imama koji poznaje cijelu muslimansku svetu
knjigu na pamet. Bio je iz Sarajeva, jednog grada na
Balkanu i bio je u jednoj staroj bijeloj dzamiji na
brijegu iznad samog grada.
U snu sam i ja bio mlad i zdrav i usao sam u tu
bijelu dzamiju, a kada me imam ugledao prisao mi je sa
osmjehom na licu i pruzio ruku. Imade
sirok i topao osmjeh. Cuo sam tada od njega
pricu o nekom Ejubu, kome je bolest sve odnijela, pa mu
je ostalo jos samo jezik i srce kao sto su meni ostale
jos oci. Pa se Ejub molio Bogu da mu sacuva samo jos
jezik kako bi barem jos malo mogao da izgovara: Allah,
Allah. I Bog mu je otklonio bolest kao da je nikada
nije bilo. Meni mladi imam poruci da srcem potvrdim da
Ga ima, pa da s time budem zadovoljan, jer ni Ejub Ga
nije vidio, ali ga je osjetio. Rece mi jos da dahom
zborim: Allah, Allah, al ne iz zudnje da ozdravim, vec
iz zahvale sto ga spoznah.
I evo me danas, svjestan da ne mogu ici drumovima kojim
ni najodabraniji nisu isli. Svjestan na koncu da sve je
imalo pocetak i sve ce imati svoj kraj u nezaustavljivom
povratku Stvoritelju svome Koji prije svega bijase.
Pisem ove rijeci ocima, na komjuteru pred sobom dok
brojim izdahe: Allah, Allah. Zalim godine, dane i
sate, zalim svaki uzdah i izdah koji nije “Allah”
Ovo saznanje i nauk kojeg sam tek sad shvatio nikad necu
moci prenijeti nikome. Nikad o ovom necu moci napisati
knjigu, ali znam dobro da svakom covjeku dodje ona
zelena izmaglica i glas ...
Zato me vise nije strah za covjecanstvo ima Neko ko to
sve drzi pod Svojom kontrolom do odredjenog casa.
Al covjek je samoljubiv i ohol.”
Stephen William Hawking
|
|
